ISKONSKI PAG

petak, 30.03.2012.

IN MEMORIAM - PRIJATELJU KOJEG NE POZNAM

Ave Maria

Prijatelju dragi kojeg nikad upoznao nisam
I kojem neznam čak ni ime, vječna ti slava

Ave Maria
(Hari Rončević)



Ima tako nekih vijesti koje te ostave bez daha, potresu kao da ti se tiču najbližih, čak i kad imena u vijesti skoro uopće ne poznaješ. Jedna od takvih bila je vijest, moje matere utorak navečer: "Branimire, umro je Boris". Zastao sam jer znam da u obitelji imamo jednog Borisa pa je sa nevjericom pitam: "Ki, Boris?". "Boris, Branimire što te je zvao da ga boliju križa". Điboni bi kazao: "dođe mi da opsujem da ne mogu glasnije!" Boris je izgubio najtežu životnu bitku, onu s okrutnom bolešću, koja je iscrpila njegovo tijelo.

Doista sam sa čovjekom razmjenjivao e-mailove a da se nikada službeno nismo upoznali. Vraćam se tim mailove i prvi e-mail kojeg sam dobio 30.12.2011. pred silvestrovo glasio je doslovno: Poštovanje, ja sam Boris! Vesna Vaša sestra vas je zvala danas zbog mene! Šaljem vam nalaze ct-a koji sam danas dobio a moj doktor je danas odsutan do utorka koji je doktor opće prakse pa bi vas molio da pogledate nalaz i da mi kažete koje vježbe mi je činiti jer mi je doktor u zadru koji mi je napravio ct reka da bi mi fizioterapeut triba reći koje vježbe da radim, eto toliko zlu ne tribalo 095 xxx xxx mi je broj mobitela da se možemo čuti ako triba!! Unaprid hvala, puno hvala!!!

Nisam mogao ostati ravnodušan na ovu poruku i odmah sam se ulovio posla odaslao mu vježbe i nastojao mu objasniti kako da se ponaša u takvim slučajevima.
Naša dopisivanja su trajala do onoga trena kada je Boris hospitaliziran u Biogradu na moru. Kasnije sam razmjenio nekoliko e-mailova sa njegovom suprugom Ljubicom.
30.03.2012. tri mjeseca kasnije u dan, Boris je učinio svoj posljednji korak u životu, ka svojem vječnom počivalištu. Danom rođenja čovjek učini prvi korak ka smrti, na kraju se ne pamti broj koraka, pamti se čovjekovo koračanje, ljudski uspravno.
Vjerujem da je Boris takav bio.

četvrtak, 29.03.2012.

DAN GRADA PAGA

Pag – grad sa višestoljetnom burnom ali u isto vrijeme i svijetlom prošlošću, grad koji je i u zadnjem Domovinskom ratu dao svoj ogroman doprinos u ostvarenju slobode sveukupnog hrvatskog puka, grad koji u svojim njedrima čuva kamena svjedočanstva svoga bivstvovanja, grad značajnih kulturno-povijesnih spomenika, umjetničkih djela naših predaka, grad riznica hrvatske kulturne baštine, koju treba još temeljitije obraditi i zaštititi, nije još do danas dobio odgovarajuće mjesto u našoj pisanoj povijesti.

Bez obzira na sve iznesene činjenice grad Pag je jedan od najstarijih hrvatskih gradova na jadranskoj obali i samim time najvredniji je spomenik naše prošlosti, i za razliku od drugih dalmatinskih gradova, čeka svoju znastvenu valorizaciju. Zadnje desetljeće se nešto intezivnije radi na tome, zahvaljujući i ovogodišnjem laureatu: "Matici Hrvatskoj – ogranak Pag", koja pokreće razne akcije u tom smjeru. Najsrdačnije im čestitam na dobivenoj nagradi, nagradi - "Grada Paga".
Bela IV je priznanjem od 30. ožujka 1244. grad Pag proglasio slobodnim kraljevskim gradom. Osam stoljeća kasnije pažani proglašavaju to priznanje kao Dan svojega grada. Povijesna je činjenica da je tim činom grad Pag dobio pravo na vlastitu upravu, ali je isto tako i činjenica da je Pag imao to i prije Bele IV, ali da je često tu Upravu i gubio. Mogu se onda upitati, dali je samo poradi tog priznanja višestoljetni grad Pag uzeo taj datum za svoj dan?

Dali uistinu grad Pag treba taj dan obilježavati kao svoj dan ili smo učinili još jednu nepravdu Gradu koji je među rijetkim gradovim na našem kontinentu, koji ima svoj "krsni list", svojom Poveljom o utemeljenju 18. svibnja 1443.

Desetljeće nakon 500 obljetnice grada Paga, 18. svibnja 1953. godine, revnošću i ljubavlju za svoj grad, paški gradonačelnik Mate Portada daje profesoru Mati Suiću tadašnjem direktoru Arheološkog muzeja u Zadru, da napiše povijesni prikaz grada Paga kroz stoljeća, kako bi se sa povješću i ostalim događanjima u gradu Pagu, u prvom redu upoznalo stanovništvo Paga i svi ostali koji se za njega zanimaju ili ga posjećuju. Tim činom data je smjernica koji bi se dan trebao slaviti kao Dan grada Paga.

Uvodnim postom ovoga bloga napisao sam tekst o povijesti i njenom značenju. Zadržavati se sada na tome i citirati povjesničare u njihovoj nakani čija je tvrdnja ispravnija odvelo bi me daleko i zadirao bih u njihov posao. Na nama je svima samo da se sjetimo povijesti i da je štujemo.
Svima paškinjama i pažanima, te stanovnicima Grada Paga upućujem iskrene čestitke i najbolje želje za daljnji uspjeh grada na svim razinama.

subota, 24.03.2012.

BLAGDAN BLAGOVIJESTI - KOLUDRAŠKA CRIKVA

Kada bi se provela anketa među građane Paga, kome je posvećena koludraška crikva?, siguran sam da mnogi pažani nebi znali odgovoriti na ovo pitanje. Nebi im trebalo niti zamjeriti, jer je ona za pažane, uvijek "Koludraška crikva".

U gradu Pagu uključujući i Stari Grad, tri velebne crkve posvećene su Mariji, Majci Božjoj. Vela crkva u gradu Pagu i crkva u Starom Gradu posvećene su: "Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebu", a koludraška crkva posvećena je: "Blagovijesti ili Marijinom navještenju".

Tim je velikim događajem anđeo Gabriel po volji Gospodnjoj, navijestio Djevici Mariji da će po Duhu Svetom začeti i za spasenje ljudi roditi Sina Božjega. Marija je rekla Bogu "DA" i s ljubavlju primila Krista u svoje krilo.
Danas je blagdan Blagovijesti koji je i Marijin blagdan. Vjera je dar Božiji, pa se i mi često zajedno sa Marijom, koja nam pokazuje kako treba slijediti Krista, začudimo kakav bi to pozdrav bio, kakav bi to poziv bio, kojim i nas zajedno sa Marijom Bog pozdravlja i poziva. "Zdravo milosti puna!"
Kako je Veliki Papa Ivan Pavo II govorio o blagdanu Marijina navještenja:
-Povijest "lijepe ljubavi" započinje Navještenjem, onim divnim riječima koje je anđeo uputio Mariji pozvanoj da postane Majka Sina Božjega. Po Marijinu "da", onaj koji je "Bog od Boga i Svjetlo od svjetla" postaje sinom čovječjim; Marija je njegova Majka, ne prestajući biti djevicom koja "ne poznaje muža". Kao Majka-Djevica Marija postaje Majka lijepe ljubavi. Ta je istina otkrivena već u riječima Arkanđela Gabrijela, ali će se njezino puno značenje potvrđivati i produbljivati postupno kako Marija bude slijedila Sina na putu vjere.
Toliko o samom blagdanu kojeg će danas naše koludrice slaviti.
Puno je tekstova i znanstvenih radova napisano o "Koludraškoj crikvi", na koncu naše paške koludrice imaju i svoj portal www.benedictus.hr , na kojem se mogu pronaći svi podaci vezano za njihov rad i djelovanje, ali nebi bilo za gore čitatelje ovog bloga, u kratko podsjetiti kako ona izgleda i što posjeduje od kulturnog dobra, a posjeduje jako puno za pašku povijest.

KOLUDRAŠKA CRKVA


Unutrašnji prostor raščlanjuju apsida i dvije pobočne kapele,tako da crkva poprima oblik latinskog križa. Dugačka je 15.90, široka 6.25 i visoka 6.55 metara. Uz crkvu je samostan redovnica sv.Margarite Djevice i Mučenice, kojeg se kao spomen na stari samostan i crkvu u Starom Gradu prenjele redovnice Benediktinke koje djeluju u skladu s pravilom sv.Benedikta “Ora et labora” -“Moli i radi” i koje kada jednom uđu u samostan nikada više nisu izlaze vani. Danas je klauzula nešto liberalnija i koludricama se u posebnim okolnostima dozvoljava da izađu iz samostanskih okvira. Koludrice su nakon stravičnog razaranja od strane Zadrana zadnje preselile iz Starog grada u grad Pag 1483.godine. Crkva i samostan smješteni su u najsjevernijem dijelu grada i skupa sa kulom “Skrivanato” čini jednu gradsku cijelinu.

Kapela sv.Nikole (danas Gospe od Milosrđa), je zamišljena kao mauzolej paške plemićke obitelji Mišolić koja je bila jedna od najvećih dobrotvora za preseljenje koludrica iz Starog grada. Kapela je djelo Jurja Dalmatinca, dok je grobnica u crveno-bijelom mramoru djelo Dalmatinčevog nećaka hvaranina Radmila Alegretija. Ploča je obrubljena gotičko-renesansnim listovima vinove loze, a na samoj ploči je grb obitelji Mišolić.

Sučelice se nalazi kapela sv.Benedikta. Dugačka je 3.70 m a široka 3.50 . Ovu je kapelu dao podići paški plemić Ivan Rudina. U oporuci godine 1493. on je svojim potomcima naredio da ga pokopaju u obiteljskoj grobnici koja se nalazi u toj kapeli, a oltar Rođenja Blažene Djevice vezao legatom misa. Oltar obitelji Rudina spominju i dvije apostolske vizitacije 1576. i 1603. godine. Godine 1626. na njegovu se mjestu nalazi oltar sv.Benedikta. Postojeći oltar, istog sveca, podignut je krajem 18.st. u baroknom slogu. Oltarna pala s likovima sv.Benedikta i sv.Skolastike zamijenjen je godine 1913. novom koju je naslikala Leni Zigler-Coschina.

U apsidi je glavni oltar Navještenja Marijina, koji je sa sadašnjim izgledom podignut u 13 stoljeću. Današnji oltar podignut je u 18.stoljeću. Do glavnog oltara nalazio se s ljeve strane otvor sa željeznim rešetkama za pričest koludrica. Obnovom crkve otvor se uklonio. Desno od glavnog oltara ulazi se u sakristiju.

Crkva je u više navrata popravljana. Godine 1981. izmjenjen je pod crkve koji je bio trošan. 1998. započela je temeljna obnova crkve i samostana koja je okončana 2002. i predana u ruke koludricama.

U samostanu se čuvaju vrijedni predmeti umjetničkog obrta i likovne umjetnosti, od kojih neki prelaze lokalne okvire i svrstavaju se u umjetnička djela šireg značaja. Zato sa pravom možemo kazati da su koludrice čuvarice paškog kulturnog i duhovnog života. Relikvijari, pokaznice, nekoliko moćnika, slike, knjige, skulpture i rukotvorine su gotovo svo blago koje koludrice čuvaju.

Svakako je za spomenuti da se u ovom samostanu čuva veoma dragocjena relikvija Muke Isususove - jedan trn sa krune kojom je bio naš Gospodin okrunjen prigodom svoje muke. Po kazivanju izvornih dokumenata Sveti Trn je u Pag donio fra Ivan Tutnić, koji je 1443. imenovan opatom benediktinske opatije sv.Petra. Najvećim svečanostima proslavljena je 500. obljetnica Svetih Moći 1935. godine. Svečanost je predvodio šibenski biskup i apostolski administrator dr. Jerolim Mileta, uz sudjelovanje brojnog svećenstva i mnoštva vjernika.

Dio pjesme koja je posvećena sv.Kruni govori:
O trnova kruno slavna
Naša diko štiti nas!
O svetinjo naša davna
Oku vjere divno l sjaš
Isusova kruno sveta
Častimo te dušom svom.

Silom čudne moći tvoje
Grad naš čuvaj brani nas
I mi ćemo hvale tvoje
Rado pjevat na vas glas.

Pred nama je najveći katolički blagdan Uskrs, pa je bilo vrijedno sjetiti se ovog dobra.

Koludrice su bile i odgajateljice i učiteljice. Besplatno su podučavale čitanju i pisanju, ručnim radovima, posebno čipkarstvu. Poznate paške čipke su i nastale u ovom samostanu. U ovom samostanu je pohranjeno bogatstvo duha paške povijesti a tu se od najranijih vremena govorilo Hrvatski, čak su se i dnevne molitve čitale Hrvatskim jezikom pa i u doba kad je Mletački lav, zamijenio Zadarsku strahovladu. Zato su Pažani posebno vezani za svoje koludrice.
Ono po čemu su koludrice posebno bile poznate, to su njihove delicije, koje su Pažani često nosili svojima u znak štovanja i time pridonjeli da koludrice postanu znane i izvan Paga.
“Baškotini ili Paškotini”,”Kolacići”,”Pandešpanj”,”Rafajoli” i “Štrike”

bili su nezamjenjivi dio svakog krštenja, krizme, pira, rođendana, velikih blagdana kao što su Božić i Uskrs ili neke druge svečanosti.
Te delicije su mogle duže trajati nego uobičajane slastice, uvijek su zadržavale isti okus a rađene su od dizanog tijesta. Pažani ih, ni danas neće htjeti ni umjeti zamijeniti ikakvim pecivom.
Nažalost stari se običaji polako gube, život i način života se mijenjaju, a ljudi rado prihvaćaju sve novo. U ime paškog indetiteta trebalo bi podržati koludrice i pomoći im da se očuvaju ove delicije i da budu dio turističke ponude grada Paga.

Premda su se koludrice odrekle javnog života nisu se odrekle svojeg djelovanja, znaju to Pažani pa su uz svesrdnu pomoć sudjelovali u temeljitoj obnovi crkve i samostana. Pažani bi trebali učiniti sve da se očuvano kulturno blago pristojno izloži i prezentira širokoj javnosti na dobrobit svih zaljubljenika u umjetnička djela, jednako onako kao i benediktinke u Zadru. Šest stoljeća su koludrice sa Pažanima i ostat će i dalje kao čuvarice paške posebnosti. Čipka i Baškotin samo su mali dio prepoznatljivih simbola koji vežu Pažane i njihove koludrice i izvan zidina grada.

utorak, 20.03.2012.

GRADSKI MOST - PAŠKI MOST

Kada u Pagu govorimo o "Paškom mostu", onda se isključivo misli na most koji spaja otok Pag sa kopnom, a to je most na Fortici. Terminom "most" se koristimo za most koji spaja grad sa Prosikom, dok imamo i "mostarcić", koji spaja Katine sa nasipom koji je služio za prolaz vaguneta sa solju.

Portal "pps-pag.com" donosi vijest da su tijekom prošlog tjedna završeni radovi na polaganju kamenih ploča i izgradnje odvodnih kanala za oborinske vode na novom mostu Katine u gradu Pagu.
Radovi koji su započeli 2008. godine, trebali su biti okončani dvije godine kasnije, međutim kao i sve u Pagu, traje sa odmakom od nekoliko godina, vijest je, koja sigurno veseli kako sve žitelje grada Paga, tako i sve nas pažane razasute svijetom. Spoznaja da će se u novu turističku sezonu ući sa konačno dovršenim mostom, ne treba trošiti riječi što ta građevina znači u turističke svrhe. Koliko samo fotografija ode u svijet sa mostom u pozadini.

Venecija je izradila cijelu turističku strategiju na mostovima. Pa ako je ovo jedini sačuvani most venecijanskog stila izgradnje na Jadranu, onda ga se u tu svrhu treba i iskoristiti. Sve što je u njega uloženo, bilo opravdano ili ne, nije uzaludno bačen novac.

Kompleks Starog mosta predstavlja kulturno-povijesnu cjelinu u gradu Pagu, i dobro je da mu je vraćen prvobitni sjaj, premda ni sada nije obnovljen onako kako je izvorno izgledao. Ovom obnovom dovršava se uređenje obalnog dijela stare gradske jezgre.

U starijim zapisima imamo sačuvan jedan crtež na kojem vidimo da je 1737 most bio restauriran. Koji su se tada zahvati na mostu izvodili nema nikakvih podataka, kao što ni nema podataka o graditelju i vremenu izgradnje. Vjerujem da je ova temeljita obnova zasigurno sve podatke arhivirala, a vjerujem da su i tisuće fotografija spremljene i sačuvane.

"Od svega što čovjek u životnom poticaju podiže i gradi, ništa nije bolje i vrijednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, od crkava. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smišljeno, na mjestu na kojem se križa najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničemu što je tajno i zlo.", kazao je Ivo Andrić nakon što je postao nobelovac.
Mostovi zasigurno povezuju ljude i krajeve. U Hrvatskoj je uvijek aktualna priča o nekom mostu, bilo da je on prijeko (ne)potreban, bilo da košta previše ili je (pre)često zatvoren zbog bure. Kako bi dala značaj mostu i njegovoj funkciji Europska unija je na poleđini svake novčanice prikazala jedan most. Pa što god ljudi mislili o mostovima.

petak, 16.03.2012.

KLAPA "PERUŽINI" - DRUGI PUT

Portal "Radio-Pag" objavio je danas post, klapa "Peružini". Jednostavan naslov posta, potaknuo me, da se uz dužno poštovanje prema klapi "Peružini", osvrnem na njihov prošlogodišnji nastup na Festivalu klapske pjesme u Senju, koje je održan 15. srpnja 2011., gdje nastupaju klape s područja Hrvatskog Primorja i Istre.
Bio sam počašćen od strane dragog prijatelja dr.Miroslava Prpića, dogradonačelnika Grada Senja, da nazočim prvoj večeri spomenutog festivala. Nije poziv bio upućen zato što Miro zna koliko štujem svoj Grad, i zato što su tu večer grad Pag predstavljale dvije klape i to: ženska klapa "Peružini" i muška klapa "Jargola", nego poradi našeg prijateljstva i Mirove spoznaje koliko volim klapsku pjesmu. Premda moram priznati da se izuzetno dobro bilo osjećati pažaninom tu večer uz nazočnost brojnih Senjana i njihovih gostiju. Kada je voditelj programa, Branko Uvodić pozvao na scenu žensku klapu "Peružini" iz grada Paga, zatitralo je paško srce od ponosa.

Dvije riječi o samom festivalu. Tradicija klapskih susreta u Senju seže od 1973. godine, a festival se održava redovito od 1998. do današnjih dana. Glagoljaški i uskočki grad Senj, na spomenutoj tradiciji od tri desetljeća otvara svoja vrata brojnim promicateljima i zaljubljenicima klapske pjesme. Ulice i trgove ovog drevnog grada ispunjava klapska pjesma nastala i čuvana u srcima pučana, ribara i težaka. Znamo da žitelji hrvatskog primorja, kvarnerskih otoka i Istre čuvaju i prenose to nasljedstvo svojih praotaca.

Kako je naslov bio namjenjen protagonisticama i učesnicama opisanog festivala, onda se moram sa nekoliko rečenica osvrnuti i na tekst i na njihov nastup, gledan iz "moga kantuna". Na portalu "Baš nas briga" sa nekoliko tekstova uzdizao sam klapu "Sol" i njihove nastupe, a nikada ni riječi nisam napisao o ženskoj klapi "Peružini". Istina da sam njihov prvi nastup poslušao na otkrivanju spomenika "Paškoj čipkarici", u njihovoj neposrednoj blizini, nisam mogao ocijeniti kako je to meni zazvučalo u uho, premda sam slušao dosta ženskih klapa. Na festivalu u Senju uz njihove dvije pjesme, osjetio sam jedan drugi duh klape, nego u Pagu i bilo je za osjetiti, ukoliko klapa želi nešto više, onda mora posegnuti za nekim tko će dati jedan novi pečat klapi.

Ovo što je klapa "Peružini" uradila dovođenjem gospodina Bojana Pogrmilovića za svojeg mentora, daje mi za misliti, da će ukoliko nastave putem kojim su krenule, biti im zagarantirani i drugi jači festivali klapske pjesme od ovoga senjskog. Gospodina Pogrmilovića pratim dugi niz godina, a od njega mi je najviše ostalo u sjećanju što sam ujedno i zabilježio, njegovo mišljenje o bardu klapskog pjevanja, sada pokojnog Ljube Stipišića-Delmate. Evo što kaže gospodin Pogrmilović: "osobnost Ljube Stipišića sadržana je u mnogo riječi: skladatelj, pjesnik, melograf, sakupljač narodnog blaga širokog spektra, slikar, dirigent, voditelj klapa, organizator, obrađivač, producent...i tko zna da li baš tim redom? Kao skladatelj i obrađivač vezan je gotovo isključivo za vokalno i dalmatinsko. Rukopis mu je sasvim osebujan, iako duboko povezan s klapskom i pučkom crkvenom tradicijom svoga kraja. Rezultat je uvijek dojam neobičan da kod Stipišića imate dojam da je arhaičniji od arhaičnog, izvorniji od izvornog i iskonskiji od iskonskog."

Drage moje peružinke od kojih, samo osobno poznajem Sanju Sabalić-Dobrijević i Dragicu Fabijanić, ako ovaj čovjek prenese dio svojih stvaralačkih temelja koji se očito oslanjaju na stvaralaštvo velikog šjor Ljube, onda nema bojazni da u dogledno vrijeme neću uživati u Vašim izvrsnim interperetacijama, upravo onako kako je kazala Vaša sopranistica, Sanja Buljanović: postavom, fuzijom koju proizvodite, odabirom pjesama i najvažnije Vašom interpretacijom i prikazanim emocijama. Neovisno o dilemama i onim paškim "je ali", intonativnom čvrstinom i voklanom disciplinom koju posjedujete, vjerujem da ćete biti dostojne predstavnice klapske pjesme , pa i na onom njjačem festivalu klapske pjesme u Omišu.
U to ime želim Vam svako dobro u očekivanju jednog dobrog nosača zvuka.

petak, 09.03.2012.

TURISTIČKA ZAJEDNICA GRADA PAGA

Sa današnjim danom zatvara se natječaj za tajnika Turističke zajednice grada Paga. Koliko je žuči proliveno, komentara napisano, o uvredama da i ne govorim ali ne mogu zamislit da u Pag još uvik ima kletvi i prijetnji. Nikako da se maknemo od: "-kolora te juta uvatila, -padavica te uvatila, -da Bog da, da te svi raci voga svita zigrizeju.".
Pred neki dan na Korzu ispijam kafe u "Filodramatici" kod Zorana Maržića, jer tu uvijek naletiš na kojeg pažanina, pa tako jedan čak od moga roda, prolazi i u paškom stilu:
-ca ima novoga u Pag?
Kao da san ja svaki dan u Pag pa znan što ima novoga. Da nema ovih pustih portala i blogova doista nebih imao pojma što se dešava u Pag. Ovako su mi svaki dan otvorena vrata. Ponekad neke informacije zahvaljujući paškim portalima, prije dođu do mene, nego moje matere koja živi u Pag. Kada je pitam za neke stvari odmah mi odgovori:
-to te je neki od Paga već zva. Kurba paška, ništa se ne može sakrit.
I tako u nedogled. U spomenutoj Filodramatici ulazi i Ivo Usmiani sada na čelu "Galenskog laboratorija" riječkog farmaceutskog diva, pa ni ne pozdravi. Ki san ja da bi se on javi? Ali me on asocira na svog pokojnog oca, barba Zvonka Usmijanija koje je revno vodio "Turistički biro" u Pag, kojeg smo srušili "na pocetak mosta" i ni mi krivo, jer je most u svakom slučaju važniji od tamo nekog naknadno sagrađenog Turističkog biroa, koji u novo vrijeme nije ni bio u njegovoj funkciji, nego obična butiga pekarskih proizvoda. Siti san se pokojnog barba Zvonka i tete Tonćice, siti san se ujedno i onih velikih fotografija koje su bile na zidovima Turističkog biroa, di su barba Zvonko i teta Tonći u narodnoj nošnji fotografirani na vrh Graca, sa predivnom panoramom prema gradu Pagu. Nije se bilo lako popeti na vrh Graca u narodnoj nošnji po onim putićima, jer tada cesta nije postojala. Htio sam pitati Iva dali mu je znano kamo su završile te fotografije. Bila bi velika šteta da se to uništilo. Draže bi mi bilo da vise po zidovima Galenskog laboratorija, nego da su završila u sveti Kuzam.
Što u Pag imamo sad?
Imamo četvrti raspisani natječaj za tajnika Turističke zajednice. Imamo nezadovoljne pažane izborom i imenovanjem osoba, koji po mišljenju građana, ne dolikuju da sjednu na tu poziciju. Nemamo barba Zvonka i tetu Tonćicu koji će učiniti sve da svaki gost u Pag koji dođe bude upoznat sa svime i da mu se pruži najbolje što grad Pag ima.
Koliko su za ovo gubljenje vremena krive gradske strukture ali i stranačke središnjice? Desni neće sa lijevima, nezavisni ni sa jednima ni sa drugima! Interesira me što će birači kazati na sljedećim izborima. Sve me više ovo podsjeća na novelu Ranka Marinkovića "Karneval" tog viškog barada pisane riječi. Čitajte Marinkovića, možda novim neposrdnim izborom gradonačelnika uspijemo naći nekoga tko će ovaj grad konačno podignuti na mjesto koje zaslužuje.


Kao što sam u najavi bloga napisao. Prvi puta u javnosti izlazi ova fotografija sa barba Zvonkom Usmijanijem.

četvrtak, 08.03.2012.

KALENDAR HRVATSKE NARODNE BANKE

Hrvatska narodna banka, kako je određeno Ustavom Republike Hrvatske, središnja je banka Republike Hrvatske. Položaj, zadaće, vlasništvo nad kapitalom središnje banke, njezine ovlasti i ustroj te njezin odnos s tijelima Republike Hrvatske, bankama i međunarodnim institucijama i organizacijama uređeni su Zakonom o Hrvatskoj narodnoj banci.
Središnja banka ovu je godinu započela kalendarom, sa prikazom nastajanja, papirnog novca na prostorima Hrvatske države.



Zahvaljujući gospođi Romani Sinković direktorici, Direkcije za izdavačku djelatnost, Hrvatske narodne banke, koja je vodila ovaj projekt "paški papirni novac" dobio je iznimnu čast biti prvi na tom velikom projektu, gdje je Hrvatska narodna banka na jednostavan i svima dostupan način predstavila postojanje papirnog novca u hrvatskoj.
Bio sam počašćen da svojim skromnim doprinosom u jednom predivnom druženju sa gospođom Sinković, mogao učestvovati na tom projektu i još jednom je zahvaljujem što je taj moj mali doprinos naznačen na samom kalendaru.
Za Pag je napisan sljedeći tekst:
"Sol, sredstvo trgovine i plaćanja, vrijedna poput zlata donosila je moć onome tko je imao vlast nad solanama i prometom soli. Paška sol bila je poznata i cijenjena kao najbolja bijela sol, pa se njome sve plaćalo i mjerilo. Prvo spominjenje proizvodnje soli na Pagu datira iz 999. Kada je Mletačka Republika 1409. kupila Dalmaciju od Ladislava Napuljskog, paške su solane postale nepresušnim izvorom zarade, donoseći joj i do 100.000 dukata prihoda godišnje. Da bi osigurala potpuni monopol, Venecija u 18.st. zabranjuje proizvodnju soli svuda u Dalmaciji, osim na Pagu.
Pag je u to doba bio samostalna komuna. Komunalne se službenike plaćalo određenom količinom soli. Kako tako velike količine nisu mogle preuzeti, sol se preračunavala i pretvarala u kovani novac. Da bi se plaćanja što lakše provodila, paški su suci 1778. dobili iz Venecije otisnute novčane potvrde, tzv.asignate, na kojem su rukom dopisivali sve potankosti takve transakcije: ime osobe kojoj će se uputiti isplata, svrhu plaćanja, težinu soli izraženu u mjerama modiju i staru te koliko je to vrijednost u lirama. Dva su paška suca svojim potpisima na aignatima odobravale isplate. Blagajnik je navedenoj osobi isplatio novac, a ona je svojim potpisom na poleđini asignata potvrdila primitak. Paški asignat prvi je poznati papirni oblik plaćanja na tlu Hrvatske."
Svaki mjesec predstavlja i jedan grad počevši od Zadra, zaključno sa Splitom.
Ovaj kalendar krasi Urede mnogih značajnih Institucija u Hrvatskoj, a urađen je ujedno da se svaki list može iskoristiti kao poster.

Na stranicam portala BNB-a, 28.10.2009. sam napisao članak o prvom papirnom novcu na ovim prostorima koji je pronađen u Gradu Pagu, kojeg ću u cijelosti prenjeti:
-Dali pažani mogu kazati: «paški novac u paškom takuinu (tal.taccuino-lisnica, novčarka, op.a.)»?!
Početkom devedesetih godina otkriven je prvi papirni novac na našim hrvatskim prostorima, i to u Gradu Pagu.
Uistina preteča prvom prvom hrvatskom papirnom novcu bio je: «paški papirni novac». O novcu je napisano bezbroj definicija, a još više načina kako da se do njega dođe. Fotografija prikazuje taj novac iz 1778. godine. Grb paške komune i potpis kancelara komune, jamčio je snagu i ispravnost tog novca.
Paški papirni novac tiskan je za vrijeme francuske revolucije, radi likvidiranja državnih dugova. Znamo da je francuska čizma ostavila svoj trag u gradu Pagu, pa ne ćudi što je upravo tu pronađen taj asignat. Grad Pag je u to doba posjedovao gospodarsku moć, iz jednostavnog razloga što je proizvodnja soli pružala najviše sredstava za život ovdašnjem pučanstvu. Stoga nas ne čudi da je država tu pronalazila najviše sredstava za namiriti svoje dugove i da je tu stvorila novac koji je imao svoju vrijednost.
Zato pažani s pravom mogu kazati, da «paški novac u paškom takuinu».

utorak, 06.03.2012.

"CIMITAR" - POČETAK ISKONA

Uvijek me vuče rodni grad, vuku me uspomene iz djetinjstva, mirisi mojeg kraja. I uvijek se rado vraćam i ne samo radi kamena i žala, kako je otpjevano u raznim pjesmama, već radi svega; radi ljudi, običaja, jer zavičaj je sve to i mnogo više.
 

Moja prva ishodišna točka po dolasku doma je, "Cimitar" – groblje. To je početak paškog iskona.
Memento mori! Sjeti se smrti! Ovo su riječi latinske poslovice koja nam govori da je " život kratak, a smrt stalna", da ne zaboravimo na tu istinu i na sve što radimo, mislimo i planiramo, a da se onih kojih više nema, sjetimo po dobru i svemu onome što su radili i pustili nam kao trajan znamen. Svako mjesto koje drži do sebe, nastoji da groblje bude dostojno mjesto za počivalište onih koji su se za života mučili, a sada su u vječnom miru.
Tamo su svi moji. Veći dio moje obitelji već zauzima svoje mjesto na tom komadiću paške zemlje. Od tuda kreću sva moja sjećanja i sve ono što me veže za moj grad i moje djetinjstvo.

Duško Paro je u svojoj pjesmi: "Vraćam Ti se Pagu Grade", zapisao:
-tamo pored svetog Križa,
-jednom ćemo i mi proći,
-kroz veseje, i kroz tugu,
-i naš život mora proći.

Međutim i to je povijest, koja se više neće ponoviti. Nova mrtvačnica na cimitar izmjenila je i taj običaj.

Obilazeći svoje pokojne desi mi se i ovo:
-Dobar dan!
-Dobar dan, odgovaram.
-Vi poznivate ovi judi, ca su ovde zakopani?!
-Kako ne, preko ljeta smo kod njih kupovali odličan med i vino.
-Je, je, istina je. Teta Marica je imala odlično vino i med.
-Vo van je sad grob Marice Madonke, cula san da je brižna u bolnicu, inače ona van održava ove grobe, vo preko puta su joj otac i mater.
-Teta, ja san sin Marice Madonke, Branimir.
-Ajme, Branimir moj, nanka Te nisan poznala. Vidiš sinu moj kako se dogodi, mi stariji zaboravjamo pomalo. Ti ne dolaziš tako cesto u Pag, pa si mi pasa preko glave.
Tako Ti se u rodnom Gradu može desit da si zaboravljen još za života, a kuda za smrti. Zato ja svoju obvezu neću nikada zaboraviti, niti svoj Grad.

nedjelja, 04.03.2012.

ISKONSKI PAG

Povijest je učitaljica života (historia est magistra vitae), kazao je Ciceron. I s razlogom. Ali, ljudi se baš previše ne osvrću za time. Možemo se slobodno upitati, dali je povijest uistinu učiteljica života ili je ona iznad svih nas, jača od volje čovjeka i tjera nas stalno u isti krug i iste probleme?
Povijest je fascinantna kao nit koju nasljeđujemo i produžujemo, i kao nauku, samo od povijesti se ne može praviti budućnost. U povijesti se mogu vidjeti greške i zablude, ono što ne treba raditi. Povijest može naučiti o vrlinama, ali neke se stvari nikada više ne mogu dogoditi. Povijest je uvijek nedorečena, i zato je ne treba odbacivati, nego se njome treba služiti kao bilješkom prošlog vremena. Povijest nije nikada kazala istinu do kraja, jer je uvijek bilo onih u tom trenutku povijesti koji su govorili drugačije. Zato ne treba nikada vjerovati istini povijesti, jer je ni ona sama ne zna.
Ta povijest me dovela da razmišljam o svom identitetu koja bi trebala odrediti mene kao pojedinca i mojeg naroda kojem pripadam bilo lokalnog, regionalnog ili nacionalnog identiteta. Sve više u svakodnevnoj komunikaciji čujem o krizi identiteta, neovisno o kojem se identitetu govori, bilo da se govori o pojedincu čovjeku, nekom gradu kojem pripadaš, pa i šire i dalje regiji ili državi.
Kako bih mogao govoriti o svojem identitetu pokrenuo sam ovaj Blog na kojemu ću iznjeti sva moja sjećanja vezano za moj rodni grad, obogatiti ga ponekom zaboravljenom fotografijom bilo mojom koje nikada nisu objavljene niti viđene, pa tako i drugih autora koji su neki i neznani, a bilježili su određeni trenutak, dio povijesti mojega grada koji je ostavilo trajan pečat. Pisati ću o ljudima, njihovim običajima i navikama, vremenu koje je iza nas. Jednako tako iz svog kuta popratiti dnevno-politička i druga zbivanja koja obilježavaju događaje u mom gradu. Zasigurno nisam stručnjak u povijesti, no čini mi se da iz povijesti mojega grada uspijevam iščitati malo više toga nego neki ljudi koji bi to trebali, za dobrobit svih građana Paga. Možda je ovo još jedan doprinos razumjevanja grada Paga, od iskona do danas.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.